Porast suverenista i krajnjih opcija

Krajnja desnica na posljednjim izborima za Europski parlament ostvarila je veliki uspjeh u Austriji, Belgiji, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj, ali to nije bilo dovoljno da ostvari prevlast. Uspješni su bili i pučani pa je EPP, u konačnici, učvrstio svoj položaj unutar koalicije sa socijalistima i liberalima. Cijena koju će socijalisti platiti za svoj neuspjeh jest odluka Europskog vijeća da će njihov kandidat za predsjednika Europskog vijeća, portugalski socijalist Antonio Cósta, tu dužnost obnašati prve dvije i pol godine mandata, a EPP očekuje da u drugom dijelu mandata ta dužnost dopadne nekome iz njegovih redova. Takvi se planovi zasnivaju na izglednim promjenama izvršne vlasti u Njemačkoj i Austriji u korist desnice nakon idućih parlamentarnih izbora.

Macron balansira između krajnje ljevice i desnice; Frank Bonham / PIXSELL

Neuspješni atentat na Trumpa vodi većoj polarizaciji// Hu Yousong / PIXSELL

Svakako najneočekivanije iznenađenje dogodilo se na parlamentarnim izborima u Francuskoj gdje je, nakon drugog kruga održanog 7. srpnja, ljevičarska koalicija Nova pučka fronta pod vodstvom lijevog populista Jean-Luca Melenchona osvojila najveći broj mjesta. Pozivi bivšeg socijalističkog predsjednika Hollanda i sadašnjeg liberalnog predsjednika Macrona za spas Republike urodili su nepredviđenim ishodom. Poziv je uspio utoliko što je desničarski pokret Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, unatoč čak 53 osvojena mandata više u odnosu na prošli saziv Nacionalne skupštine, zauzeo tek treće mjesto. Time se izbjegla neugodna kohabitacija predsjednika Macrona s nominalnim liderom Nacionalnog okupljanja Jordanom Bardellom u ulozi premijera.

Previranja u Francuskoj

No, ništa manje neugodna ne bi bila kohabitacija Macrona i Melenchona, ljevičarskog populista kojemu je Macronov elitizam jednako odiozan kao i desnoj populistici Marine Le Pen. Već neposredno poslije izbora, u noći kad je Melenchon još slavio pobjedu i najavljivao da će biti premijer, pokazalo se da na brzinu sklopljena ljevičarska koalicija Nova pučka fronta nije monolitna. Iz redova Socijalističke stranke, koja je na zajedničkoj listi Nove pučke fronte osvojila 65 mandata, čuli su se glasovi o njihovoj spremnosti na pregovore oko premijerskog mjesta bez inzistiranja na Melenchonovoj nominaciji. To je shvaćeno kao svojevrsni signal predsjedniku Macronu da bi mogao računati na njih u očuvanju republikanskih tradicija Francuske. Znači li to da će se Nova pučka fronta raspasti prije negoli uopće pokuša isposlovati da njezin lider Melenchon postane premijer?

Nejasna je i situacija na desnici. Premda su golistički Republikanci nastupili samostalno i osvojili 48 mandata, njihov kontroverzni lider Eric Ciotti ustrajava u svojim najavama formiranja desničarske vlade s Nacionalnim okupljanjem Marine Le Pen. Te dvije stranke zajedno imaju 190 mandata što nije ni približno dovoljno za formiranje parlamentarne većine. Jesu li Ciottijevi postupci najava podjela unutar Republikanaca koje bi, u konačnici, dovele do toga da dio njih podrži Macrona, a drugi da se pridruže Marine Le Pen? U Europskom parlamentu Republikanci su dio EPP-a pa bi bilo normalno očekivati da u ovoj kriznoj situaciji i u Francuskoj budu u koaliciji zajedno s Macronovim liberalima. U kontekstu opće destabilizacije političkih prilika u Francuskoj sve je teže odrediti što je normalno, a što nenormalno.

Izazovi Europskom vijeću

Svjestan krajnje neizvjesnosti u pogledu formiranja parlamentarne većine, predsjednik Macron zamolio je aktualnog premijera Gabriela Atalla da nastavi obnašati premijersku dužnost. Kako njegova stranka nije najbrojnija u novom sazivu Nacionalne skupštine, a potencijalni stariji koalicijski partner Melenchon deklarirani je protivnik sadašnje vlade, Macron nastavlja održavati nelegitimnu izvršnu vlast. Time se obnavlja stanje zbog kojega je raspisao prijevremene parlamentarne izbore. Što duže Atallova vlada bude na dužnosti, to će snažniji biti motivi i ljevice i desnice da tu vladu smijene. Ako Macron uspije sastaviti parlamentarnu većinu od ostataka Nove pučke fronte bez Melenchona i ostataka Republikanaca bez Ciottija te s ponekim nezavisnim zastupnikom, opet će imati vlast koja će  seljake, radnike i žute prsluke poticati na neposluh. Macronovi centristi i Melenchonovi ljevičari uspjeli su u drugom krugu nadigrati Nacionalno okupljanje tako što su povlačili svoje kandidate koji su u pojedinim izbornim jedinicama bili na trećem mjestu kako bi svi birači centra i ljevice glasali samo za jednog kandidata suprotstavljenog kandidatu Nacionalnog okupljanja. Ako očekivanja postizborne koalicije budu iznevjerena, Macronova će vlast ubuduće biti još omraženija, a političke prilike u Francuskoj još nestabilnije.

Posljedica slabljenja Macronova položaja u Francuskoj i Scholzova u Njemačkoj bit će smanjivanje njihova utjecaja u Europskom vijeću, tijelu u kojem sjede čelnici izvršne vlasti država članica EU. Premijerka Italije Giorgia Meloni, koja je izborni uspjeh na nacionalnoj razini ponovila i na izborima za EP, već je izrazila nezadovoljstvo činjenicom da joj nije bilo dopušteno sudjelovati u konzultacijama o kandidatima za najvažnije europske dužnosti u idućem mandatu. Iz njezine perspektive, ona kao premijerka države osnivačice EU i kao relativna pobjednica izbora za Europski parlament ima veće pravo sudjelovati u tim konzultacijama negoli gubitnici Macron i Scholz.

Ako na idućim nacionalnim parlamentarnim izborima u većem broju zemalja članica na vlast dođu stranke koje ne pripadaju parlamentarnoj većini na europskoj razini, razumno je pretpostaviti da će dolaziti do češćih nesuglasica između dva suzakonodavca u Europskoj Uniji, između Europskog vijeća i Europskog parlamenta. To bi otežalo rad Europske komisije koja bi se mogla naći između čekića i nakovnja. Radikalno desne stranke listom su suverenističke. Tema broj jedan o kojoj desničarske vlade ne žele dopustiti tijelima EU da odlučuju u njihovo ime su migracije. Od 2015. godine učestali su sukobi između država članica i sukobi između Europske komisije i pojedinih država članica. S većim brojem suverenistički usmjerenih premijera u Europskom vijeću mogla bi biti onemogućena provedba bilo kakve zajedničke europske migracijske politike.

Artikulacija i provedba zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU posebno je bolno mjesto. U prvi mah povećana europska kohezija kao odgovor na rusku agresiju protiv Ukrajine dovedena je u pitanje zbog neravnopravne raspodjele troškova nastalih izostankom uvoza jeftinih energenata iz Rusije. Tu je i neizostavno povećanje izdataka za obranu zbog rata u Ukrajini kojemu se ne nazire kraj. Da bi povećani izdaci za obranu bili racionalno potrošeni, bilo bi nužno centralizirati ili barem okrupniti europsku vojnu industriju, smanjiti broj različitih tipova ratnih brodova, ratnih zrakoplova i oklopnih vozila, tipova oružja i municije. Veći dio europskog proračunskog novca trebao bi biti utrošen u onim državama članicama koje imaju razvijenu vojnu industriju. Suverenističke snage u tim država zaoštrile bi odnose između država uvjetujući da baš njima dopadne veći dio obrambenog proračunskog kolača. Suverenističke vlade u državama s nerazvijenom vojnom industrijom nastojale bi u nacionalnim proračunima izdvojiti više sredstava za industrijski razvoj. Time bi se kvalificirale kao buduće kandidatkinje za veće prihode iz zajedničkog europskog proračuna. Koliko god slabašne i neuvjerljive bile dosadašnje zamisli o strateškoj autonomiji EU, one bi ubuduće mogle biti još poraznije ako izostane minimum svijesti o potrebi europskog zajedništva.

Odgovornost vladajućih

Ako je strateškim dokumentima EU zacrtano da će se smanjiti poticaji poljoprivredi u korist provedbe zelene agende, desničarske vlade pronaći će način za isplatu poticaja seljacima iz vlastitih proračuna i za zaobilaženje europskih propisa. Nesloga u pogledu rashodovne strane europskog proračuna mogla bi dovesti do ozbiljnijeg razilaženja u pogledu njegove prihodovne strane, u pogledu iznosa koji svaka država članica treba uplatiti u zajednički proračun.

Što bude veći broj država u kojima će na vlasti biti političke stranke koje ne sudjeluju u formiranju većine na razini Europskog parlamenta, to će biti teže postići artikulaciju zajedničkih europskih politika i dogovor o načinima njihove provedbe. Zbog toga je prvenstvena zadaća zagovornika europskog ujedinjenja analiza dosadašnjih politika EU i njihova prilagodba očekivanjima građana i mogućnostima država članica. Za porast populizma, lijevog i desnog, odgovorne su nacionalne i europske politike čiji su se kreatori oglušili na sve jasnije poruke nezadovoljstva od strane građana EU. Umjesto floskule da nema alternative dosadašnjim politikama vođenima u ime EU, treba otvoriti raspravu o razlozima postojanja EU i o ciljevima koje ona može ostvariti. EU kao politička konstrukcija nametnuta državama i građanima ne može se održati. EU kakvu želimo možemo ostvariti samo s građanima kakvi jesu. To zahtijeva i visoku razinu političkog umijeća zagovornika EU, ali i iskrenost u iskazivanju namjera, priznavanju dosad počinjenih grešaka, preuzimanju odgovornosti za propuste. Sve to izostalo je u pompozno najavljivanoj Konferenciji o budućnosti Europe. Oni kojima je stalo, potaknut će novu, sveobuhvatniju i ozbiljnije zamišljenu raspravu koja bi možda mogla spasiti projekt nazvan EU.

Za EU su važna i zbivanja s druge strane Atlantskoga oceana. U kontekstu izrazite političke polarizacije 13. srpnja dogodio se i, srećom neuspješan, atentat na republikanskog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa. Ako on pobijedi na američkim predsjedničkim izborima – što se čini neizbježnim nakon njegove marketinški besprijekorne reakcije neposredno nakon što ga je okrznuo potencijalno smrtonosni metak – EU će biti u dodatnim problemima.

Trumpova Amerika znači i Trumpov NATO. Kako je poznato, kad je bio predsjednik, Trump je zagovarao razmjenu teritorija između Republike Srbije i Republike Kosovo. EU se tome suprotstavljala. Dijelom zbog toga došlo je do zastoja u rješavanju kosovskog problema. Na Kosovu su stacionirane NATO-ove snage KFOR. Ako dođe do političkih nesuglasica među članicama NATO saveza, to bi moglo ugroziti misiju KFOR-a.

I uspješno rješenje krize u BiH ovisi o usklađenom djelovanju EU i SAD-a. Ako početkom studenoga Rusija uloži veto na prijedlog rezolucije o produženju mandata međunarodnih vojnih snaga u BiH EUFOR-ALTHEA i ako Trump kao mogući budući predsjednik i EU ne pronađu zajednički jezik, očuvanje teritorijalne cjelovitosti BiH moglo bi biti dovedeno u pitanje.

Bombastične najave da će on odmah nakon izbora, ali prije nego što službeno preuzme dužnost u Bijeloj kući, završiti rat u Ukrajini razlog su za zabrinutost u Ukrajini i EU. Ako je iz prvog mandata zadržao divljenje prema autoritarnim vođama i sklonost da se samo s njima dogovara, predsjednik Trump mogao bi s predsjednikom Putinom dogovoriti rješenje na štetu Ukrajine i primorati europske saveznice da ga provedu. Dovoljno je zabrinjavajuća već i činjenica da Trump najavljuje rješenje ukrajinskoga problema, a da o tom rješenju ni europski saveznici ni Ukrajina ništa ne znaju.

Centrističke političke elite u institucijama EU mogle bi se naći u situaciji da na vanjskopolitičkom planu ne mogu uskladiti interese s desnom populističkom i izolacionističkom administracijom predsjednika Trumpa, a da na europskom planu budu izložene suverenističkom pritisku budućih desnih populističkih vlada sve većeg broja država članica.

Kao što je EU glavna kolateralna žrtva rata u Ukrajini, tako bi mogla biti i kolateralna žrtva neuspješnog atentata na Donalda Trumpa, koji mu je, vjerojatno, povećao izglede za pobjedu na izborima.